\z
Flash Vijesti
You are here: Home / ARHIVA / Romi, Sengen i licemjerje

Romi, Sengen i licemjerje

U oči svakih izbora, na vrhuncu čestih kriza naših nestabilnih vlada, Srbiji se dogodi nekakav „patriotizam”. Kao što biljke žive od sunca, tako je Miloševićev režim dugo živio od javnog izražavanja neviđenog rodoljublja. To što nije imao cilj, što se niti jednog programa nije dovoljno jasno, čvrsto i dugo držao, što se često borio protiv onih u čije je ime navodno ratovao, nije ga sprečavalo da se predstavlja kao veliki patriota, a značajan dio naše javnosti ga i danas kao takvog pamti.

 

Nove vlasti su bile umjerenije, ali kada dođe stani-pani njihovi paradržavni mediji, tajkunski prijatelji, ortaci iz inostranstva, stare bezbjednosno-informativne veze, nečasni savezi o kojima sami kako kažu „ništa ne znaju” zasviraju zajedno rodoljubačku himnu. Teško onom ko se tada nađe na putu – nažalost ne legitimnim interesima srpske nacije i građana Srbije – već ličnim težnjama i partijskom računu ljudi koji vladaju Srbijom. Takav hor je svojevremeno otjerao ambasadora SR Njemačke, nije prezao ni da nasrne na diplomatske predstavnike Ruske Federacije.

 

Mi smo u Beogradu doživjeli čak i da tramvajsko pitanje dobije patriotske dimenzije. Jedne bulevarske novine, koje su nedavno uhvaćene i pripitomljene, objasnile su nam da su španski ponuđaći bolji od hrvatskih ukazavši nam da prednja stakla poslednje spomenutih ima oblik latiničnog slova „U”. A svi znamo šta to znači!

Kada su pred nedavnu Univerzijadu raseljeni Romi koji su bespravno obitavali ispod mosta Gazela, inače u zoni centra grada, bilo je ozbiljnih pritisaka međunarodnih ustanova da ovi ljudi umjesto nužnog smještaja – kontejnera sa besplatnom strujom (dakle i grijanjem), besplatnim namještajem, čistom vodom, besplatnim vađenjem dokumenata i nekim drugim aktima solidarnosti i pomoći – dobiju besplatno prave kuće. Gradonačelnik Dragan Đilas se otimao pozivajući se na logiku: primjer kako je grad Rim riješio sličnu situaciju i činjenicu da čak 100.000 Beograđana nema stan u posjedu. Ovih dana pisao mu je gradonačelnik jednog belgijskog grada.

 

Ton pisma i prilična neobaviještenost naveli su Đilasa, inače poznatog kao smirenog čovjeka koji se nikada ne izbezumi više od dva puta dnevno, da odgovori oštro i sarkastično. I razumije se da je smjesta reagovala jedna od beogradskih nevladinih organizacija za promociju Sjevernoatlantskog saveza. Kažu da je Đilas u stvari poručio Romima da se sele u Belgiju i time dao pravo svakom skinhedsu i neofašisti da ih progoni.

Naravno, ovom prilikom je „udario junak na junaka”. Dio nevladinog orkestra zapjevao je protiv Đilasa, ali jedan od najpoznatijih srpskih bogataša, koji vodi prestonicu čiji budžet iznosi nekoliko stotina miliona eura, nije neko ko se tek tako da javno raspinjati. Oglasili su se prvaci nevladinog sektora koji bi Koštunicu za manje udavili u čaši vode ili bar popili kao pentraksil.

 

 

 

Sada brane svoj grad i državu. Sa napadnutim su solidarna su i udruženja Roma. Kakav šlagvort za izbore. Kad govorimo o ljudskim pravima i potrebi da se većina prilagodi manjini: kakav je zaista odnos Brisela prema Romima? Predavač na Fakultetu za medije i komunikaciju i jedan od osnivača Naprednog kluba Zoran Ćirjaković primijetio je kako je sâm Šengenski sporazum svojom prirodom protivan pravima Roma koji su dijelom (polu)nomadski narod i teško podnose granice. Još nam je u živoj uspomeni vrijeme kada je sredinom devedesetih godina prošlog vijeka SR Njemačka uslovljavala Miloševićev režim rješavanjem azilantskog pitanja.

 

Tadašnje vlasti Srbije su se žalile da je azilanata, koji su znatnim dijelom bili Romi, više nego što bi prema popisima stanovništva trebalo da ih bude. Ali, zar je to važno, pa Berlin je u državu u kojoj je vladao „balkanski kasapin” fašista toliko loš da su zbog njega u minhenskom Švabingu (nekadašnjem Hitlerovom političkom gnijezdu) demonstrativno uništavali srpski ajvar i burek – koji „progoni nacionalne manjine”, htjeli da vrate pripadnike marginalizovane zajednice koji tvrde da su progonjeni!?

Ali, riječ je o tradiciji. Ona divna Austrougarska monarhija, za kojom plače Evropska unija (valjda se prepoznaju po mirisu truleži) je svake godine u Srbiju „vraćala” desetak hiljada osoba. Srpske vlasti su se čudile što tu nije samo riječ o građanima Srbije, Srbima iz prijeka, već i o sirotinji sa svih strana.

 

Bunile su se što među tim hiljadama ima mnogo više, nego što je očekivano, sumnjivog svijeta i kriminalaca, opet često osoba koje nijesu imale nikakve veze sa Kraljevinom Srbijom. Austrougarska se o proteste oglušivala, a njene diplomate su mogle da preporuče srpskim vlastima da probaju da takve osobe vrate. Mislim, ako smiju.
Pi­še – Čedo­mir An­tić

 

Izvor: Dan

About admin

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Scroll To Top