143519e60947f73ac74562c11d5d95a3
Reporter CIN-CG u romskom naselju “Palestina” kod Budve: ime skovano gorčinom
јан 29, 2018   //   By:   //   ARHIVA, IZ CRNE GORE, VIJESTI   //   No Comment

Sredovječni muškarac u uniformi komunalca, pored semafora na izlasku iz Budve, strpljivo je nepreglednoj koloni rukom pokazivao smjer prema Kotoru. Na znak da će se jedno vozilo zaustaviti, kao odobravanje palac okrenu prema nebu, zatim pritrča. Proviri kroz poluotvorena vrata automobila i izraz zahvalnosti na licu ubrzo smijeni radost, jer je prepoznao vozača:

“Ti si. Da nećeš kod nas? U Palestinu? E, baš lijepo. Eto, a ja s posla, vraćam se kući”, priča u jednom dahu dok pokušava da se namjesti na suvozačevom sjedištu, ali da pritom, iz lijeve ruke ne ispusti plastične kese iz kojih vire vekne hljeba i druge namirnice, umotane u bijeli papir.

Četrdesetšestogodišnji Cene Ćakoli završio je radni dan u budvanskom komunalnom preduzeću, i krenuo prema romskom naselju, gdje ga nestrpljivo čeka velika porodica. Ima sedmoro djece, četiri kćerke i tri sina. Jedna kćerka se udala, ali živi blizu u komšiliku. I jedan sin se oženio, ali je ostao sa njim. Stigao i unuk, pa se u svemiru Ćakolijevih sada sve vrti oko njega.

“Teško je prehraniti porodicu od jedne plate. Ponekad dobijem pomoć u hrani iz supermarketa i pekara, što meni i mojoj porodici mnogo znači. Ne mogu ni da zamislim kako je mojim komšijama koji uopšte ne rade, ako je meni ovako teško”, priča Ćakoli.

Skretanje za Jaz, jednu od najčuvenijih jadranskih plaža, ostaje sa lijeve strane. Nekoliko stotina metara dalje, skrećemo desno iza velikog salona tehničke robe, pa uzvišicom. Asfalt se naglo prekida i sa pejzaža nestaju mediteranski obrisi. Dok napredujemo razrovanim makadamom, nakratko ispred vidi se samo plavičasti dim koji se uzdiže ka nebu. Kako se približavamo i put postaje manje strm, pogled se spušta na odžake i sulundare koji nestaju pod šarenim krovovima, napravljenim od različitih oblika lima i drveta, zatim barake čije ranjene fasade štite zakrpe od istog materijala.

Dalje moramo pješice. Na samom ulazu u naselje, nedaleko od prve barake, starija Romkinja zagrtala je žar preko sača, u ritmu romske muzike koja je dopirala negdje iz unutrašnjosti barake. Na pozdrav uzvratila je suzdržano, jedva čujno, uz kratak podozriv pogled i vratila se poslu. Kroz dim probijao se poznati miris djetinjstva. Flia, posebna vrsta pite. Tijesto napravljeno od brašna, vode i soli razliva se po dnu, zapeče, a onda se površina premaže maslacem, sirom, pavlakom, šta ima u kući, pa prelije novim slojem tijesta i tako do vrha. Na kraju se izvadi, iskida rukama stavi na tanjir, ili u tepsiju, pa na sto opkoljen musavim glavama. Dječji praznik.

Graja i jurnjava mališana slavila je sunčani zimski dan. Nekoliko njih svjedočili su i da su odrasli prije vremena, gurajući kolica sa otpadnim aluminijumskim pločama, koje su našli pokraj kontejnera za smeće obližnjeg skladišta građevinskog materijala. Vijest da je neko od “palestinaca” kupio auto, zaokupila je nekoliko mladića koji su obilazili oko vozila starijeg od njih, zavirivali pod haubu, udarali nogama u gume, i svi u glas komentarisali. Udarci čekićem skrenuli su pažnju i na mještane koji krpe fasade Baraka, oštećene višednevnim januarskim kišama i orkanskim vjetrom. U mini radnoj akciji, nekoliko starijih je, sa prolaza između baraka, uklanjalo sasušeno blato koje su nanijele bujice kiše.

Iako na samo pet kilometara od blještave proklamovane metropole turizma, u naselju “Palestina”, u nehumanim uslovima, živi pedesetak porodica sa oko 280 stanovnika. Naselje je nastalo još šezdesetih godina prošlog vijeka, ali je naglo uvećano dolaskom raseljenika sa Kosova 1999. godine. Neki od stanovnika su državljani Crne Gore, ali većina još nije uspjela da riješi pravni status, pa teško dolazi i do posla. Za veći dio rezervisana su mjesta u komunalnom preduzeću, ostali pokušavaju da se snađu i prehrane porodicu prikupljanjem sekundarnih sirovina, fizičkim poslovima, nadničenjem. Dobiju i pomoć od Crvenog krsta, ali sve je to daleko od normalnog života.

Djeca uglavnom ne idu u školu. Samo dvadesetjedno dijete pohađa nastavu do petog razreda u područnoj školi u Lastvi Grbaljskoj , a troje idu u osmi i deveti razred u osnovnoj školi u Budvi.

I Ćakolijeva djeca se ne školuju.

“Nemam novca da ih obučem, opremim od knjiga do pribora. A i škole su nam daleko. Poslije petog razreda, djeca moraju da nastave školovanje u Budvi ili u Radanovićima, a mi ne možemo da im obezbjedimo prevoz. Pokušavao sam da svojoj djeci to omogućim, ali bezuspješno”, žali se Cene Ćakoli.

Njegova porodica živi u dvosobnoj baraci koja je sagrađena od raznih materijala. Krov je prekriven ceradom. Prokišnjava na više mjesta, najviše u dječijoj sobi čije zidove je osvojila vlaga i potamnila boju kreča. Djeca su tamo samo preko dana, jer se plaši, kaže, da se ne razbole. Mnogobrojni Ćakolijevi tokom noći su svi zajedno, na i oko ugaone garniture, u prostoriji koju zove dnevnom sobom. U ovoj sobi su još električni i šporet na drva, na kojem iz velikog kazana izbija para zagrijane vode. Kupatilo je parče betonskog poda uokvirenog ceradama.

„Vodu grijemo na šporetu, ali to i nije toliki problem koliki je nedostatak drva. Ako nemamo drva, nema ni tople vode, ali nema ni načina da se ugrijemo“ žali se Cena.

Njegov komšija Skender Neziraj (47), predsjednik Nevladine organizacije Reakcija, sa više optimizma gleda na potrebu i mogućnosti da se djeca školuju. Od njegove tri ćerke, dvije pohađaju osmi, a jedna deveti razred u školi u Budvi.

„Najveći problem, zbog kojeg djeca ne pohađaju školu poslije petog razreda, je to što su nam škole daleko i što nema obezbjeđenog prevoza. Iz opštine su nam rekli da će nam izaći u susret, i evo nadamo se da će taj problem biti riješen, i da će se i naša djeca obrazovati kao druga“, kaže Neziraj.

Kada stignu autobusi za prevoz mališana oni ipak neće odagnati nespokoj mještana. Strah da bi i ovo što imaju mogli da izgube, veći je od nade da će im jednom biti bolje. Ime naselja skovano gorčinom, još više je aktuelno nakon postupka restitucije, poslije kojeg je zemljište na kojem su barake, vraćeno privatnim vlasnicima. Oni se protive da Romi išta grade od čvrstog materijala.

“Prije nekoliko godina mom komšiji je izgorjela baraka i opština mu je izašla u susret i pomogla u materijalu za gradnju. Ali, kada su vlasnici zemljišta saznali, došli su i natjerali komšiju da sruši ono što je već sagradio”, priča Cene Ćakoli.

„Mi ovdje živimo danas za sjutra. Zemlja je privatna. I do sada smo imali problema. Svaki tren mogu da dođu i da nam sruše i ovo malo što imamo,“ brine Neziraj.

Opštinske vlasti nedavno su ponudile stanovnicima ovog naselja da im dopreme kontejnere iz Podgorice, koje su napustili Romi nakon što su dobili stanove. Odbili su plašeći se da bi to neznatno poboljšalo uslove stanovanja, ali trajno ugasilo svaku nadu da će i oni jednom, dobiti pristojan krov nad glavom. Sagovornici CIN-CG, kažu, da od vlasti za sada nema nagovještaja da će u skoroj budućnosti dobiti stanove. Romska  muzika ispratila nas je i na odlasku iz “Palestine”. Starica više nije bila ispred barake, poklopac sa sača bio je naslonjen uz kameno postolje, žar razgrnut i gotovo ugašen. Iz unutrašnjosti barake čuo se dječiji smijeh. Suton, i januarska hladnoća, ispisivali su nove bore na licima mještana.

CIN-CG

Izvor: Vijesti

About the Author :

Leave a reply