\z
Flash Vijesti
You are here: Home / ARHIVA / Stradanje Roma u II svjetskom ratu: Narod bez doma i bez groba, nepriznati u ratu i miru

Stradanje Roma u II svjetskom ratu: Narod bez doma i bez groba, nepriznati u ratu i miru

Otvoriše i naš vagon. Stanice nema. Desno vidim visok dimnjak a s lijeve strane naselje. Tamo desno, zapažam neko kolanje mase naroda, neko miješanje, potrčavanje. Da, to je industrija. Tako sam mislio. Istjeraše nas, postrojiše. Od vagona do logorskog prostora, a tada još nisam niti znao da je to logor, niti da je to Jasenovac, s obje strane ustaša do ustaše. Uveli su nas pod neku šupu i tu nas razvlastili od sve imovine. Sve su nam oduzeli, i ono što je vrijedilo, a i ono što nije imalo skoro nikakvu vrijednost” – ovo je dio svjedočanstva preživjelog zatočenika logora Jasenovac Joke Nikolića, citirano u priručniku Romi u Drugom svjetskom ratu u NDH (Zagreb, 2018.):

„Ne znam tko ali jedan od ustaša povikao je da ustanu svi muškarci i da se svrstaju u dvored. Žene i djeca ostadoše. Čak se i ne pozdravismo. Nismo se nadali rastanku… Korak po korak i zastadosmo. Došli smo do obale rijeke. Odvodili su pet po pet. Započe likvidacija. Nekoliko redova ispred mene su moja dva brata… Doveli su nas do velike grobnice… Gledam: kolju…mlate…“

Holokaust nad Romima u Drugom svjetskom ratu priznat je tek 12. marta 1982. godine.
U Berlinu je 2012., 67 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, otkriven spomenik Romima i Sintima, žrtvama nacističkog režima:

-Tragično je što je otkrivanje spomenika doživio samo mali broj preživjelih – izjavio je tada Silvio Peritore, član uprave Središnjeg vijeća njemačkih Sinta i Roma.

 

Govoreći o genocidu nad Romima i Sintima, Peritore je tada rekao kako je u mnogim memorijalnim centrima on bio samo istorijska fusnota u okviru holokausta nad Židovima.

Jasenovac: zločin nad Romima

Istorija još uvijek nije dala tačan podatak o tome koliko je Roma stradalo u Drugom svjetskom ratu. U Evropi je to, pretpostavlja se, od 250 do pola miliona ljudi. Nacistička Njemačka prednjačila je u ovim zločinima.  Još 1938. Heinrich Himmler donio je Dekret o borbi protiv ciganske opasnosti, kojim se Romima sprečavao ulazak u zemlju, a prisutni su bili evidentirani i ograničavalo im se kretanje. Samo u koncentracionom logoru Auschwitz ubijene su destine hiljada Roma. U noći 2. na 3. avgust 1944. nacisti su ubili posljednju grupu od 2.897 Roma. Na taj datum obilježava se Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve holokausta.

Najveće stratište Roma u zemljama bivše Jugoslavije bio je Jasenovac. U maju 1942. Romi s područja NDH deportovani su u ovaj koncentracioni logor, ali tačan broj stradalih nikada nije utvrđen jer po dolasku u logor nisu bili evidentirani. Bili su identifikovani po broju vagona kojim su dopremljeni. Prema nekim procjenama, u Jasenovcu je ubijeno više od 16 hiljada Roma.

Romi genocid nad svojim narodom nazivaju porajmos (komadanje, uništenje).

Nema tačnih podataka o broju ubijenih Roma

Minimiziranje broja stradalih Roma počelo je odmah nakon rata, kaže za Udar dr. Dragoljub Acković, istoričar, autor, član Svjetskog parlamenta Roma:

Ko je i zašto to radio, neka mu Bog plati. Ima slučajeva da su se negde i Romi izjašnjavali kao Srbi, Hrvati, Muslimani, pa je i zbog toga broj žrtava mnogo puta manji, nego što je stvaran. Mislim da je i kod nas a i u svetu broj stradalih Roma smanjen nekoliko puta. Govori se o tome da je u II Svetskom ratu ubijeno oko 220 do 270 hiljada Roma, a neki govore i oko pola miliona. Ja znam za podatke da je stradalo oko 2 miliona Roma u svetu.

Opisati i istražiti koliko je tačno žrtava i šta se događalo u “tvornicama smrti” kao što su bili logori nije nimalo jednostavno, pojašnjava i istoričar i autor mnogih djela o stradanju Roma Rajko Đurić:

Za to je potrebno imati čitav niz naučnih instituta, veliki broj istoričara i stručnih saradnika, sve uslove koje takvi zadaci i ciljevi podrazumevaju. Standardi i mjerenja moraju biti evropska, što znači da treba obezbediti razmenu i usavršavanja.

Američki istoričari su, kaže, prije nekoliko godina ustanovili da su nacisti i njihovi pomagači tokom Drugog svjetskog rata izgradili 42.500 logora u Evropi! Ogromne zasluge u otkrivanju razmjera zločina ima Centralni savjet njemačkih Roma i Sinta u Hajdelbergu, kao i njemački istoričari sa kojima je Đurić sarađivao. Bio je saradnik i instituta za istoriju u Beogradu:

Logori nisu bili hoteli. Tragovi zločina su u mnogima uništavani. Ali upozorenje koje je izrekao Abraham Linkoln važi i u ovom slučaju: “Neko može jedno vrijeme varati ceo svet. I sve vremen deo sveta. Ali ne može varati sve vreme ceo svet!” Taj mozaik se sklapao i sklapaće se.

 

Rajko Đurić holokaust istražuje od 1971. godine. Od onoga na šta je nailazio tokom prikupljanja materijala, šta je čuo i doživio, mogao bi napisati knjigu. Istorijske istine nisu samo dokumenti i podaci – one su žive, tiču se podjednako žrtava i zločinaca, prošlosti i budućnosti.

Zenička rezolucija: Je li spasila Rome?

Jedno od pitanja provedenih u popisu 1931. bilo je koji vam je maternji jezik. Iznoseći podatak da se svaki četvrti Rom izjašnjavao da mu je romski maternji, a takvih je na popisu bilo 14 hiljada, Dragoljub Acković zaključuje da je u tom period na prostoru NDH živjelo oko 56 hiljada Roma. Do 1942. godine, taj broj je narastao na oko 60 hiljada. Po popisu iz 1948. godine u Bosni i u Hrvatskoj bilo je manje od 1.000 Roma koji su se tako izjasnili.

Progon i ubijanje Roma započelo je odmah početkom rata, a vlasti su naređivale popise, zapljenu imovine, odvođenje na prisilni rad i ubijanje. U Jasenovac su dopremani u posebnim vagonima I dijeljeni u dvije grupe, svjedoče zapisi. U jednoj grupi bili su nemoćni, bolesni, žene i djeca – 3b, a „jači i izdržljiviji“ Romi u grupi 3c.

Kao svijetla tačka u istoriji često se navodi Zenička rezolucija, kojom je spašen određeni broj Roma. Jedan dio islamskog stanovništva, zajedno sa islamskim vjerskim vlastima, organizovano je zaštitio dio romskog stanovništva u NDH. Nakon popisa Roma u Tešnju 1941. osnovana je Komisija koja je trebala izraditi stručni elaborat za zaštitu Roma muslimanske vjeroispovijesti, koje su tada nazivali Bijeli Cigani.

Vlasti NDH prihvatile su elaborat da se oni moraju smatrati dijelom muslimanskog stanovništva.

 

 

 

 

 

 

Progon i ubijanje Roma započelo je odmah početkom rata, a vlasti su naređivale popise, zapljenu imovine, odvođenje na prisilni rad i ubijanje

 

 

 

 

 

Popisivanje Roma u julu 1941. na području Tešnja izazvalo je reakciju dijela muslimana, koji su osudili takav postupak ustaških vlasti. Uslijedilo je formiranje posebne Komisije koja je imala zadaću izraditi stručni elaborat. Komisija je pred vlasti NDH ubrzo iznijela elaborat u kojemu je dokazivala da se Bijeli Cigani moraju smatrati sastavnim dijelom muslimanske zajednice. To ne znači da su deportacije zaustavljene u potpunosti, pogotovo na području Travnika.

Ipak, Ministarstvo unutrašnjih poslova je 29. maja 1942. obustavilo daljnje deportacije Bijelih Cigana navodeći kako se radi o muslimanskim Romima koji su definisani kao arijevci.

Dvadeset i šestog maja 1942. ugledni zenički muslimani sastavljaju Zeničku rezoluciju, u kojoj traže da se poštuje odluka Ministarstva, te da se svi odvedeni vrate.

Zajednička rezolucija kao i akcija koja je vođena u vezi sa njoj je pozitivan potez, smatra Dragoljub Acković, jer je tim dokumentom zaista spašen jedan broj Roma muslimana u Drugom svjetskom ratu:

Podatak, da je i u to teško vreme, bilo ljudi koji su se brinuli o Romima bili oni muslimani, pravoslavci, katolici… je tačan i veoma sam srećan zbog toga. Takvih dokumenata bilo je i u Srbiji. Jedan broj Roma u Srbiji je spasen tako sto su pribavili te potvrde, a među njima je i moj otac.

 

 

 

 

 

 

Romi tokom Holokausta. Foto: Romedia Foundation

 

 

 

 

 

Romi u BiH bili su u ogromnoj većini muslimani. Neki su radili u bogatim begovskim porodicama ili džamijama. Zahvaljujući tome, spašen je izvjestan broj Roma, objašnjava Rajko Đurić. Ali drugi, neuporedivo veći broj Roma, spašen je zahvaljujući otkupu. Preživjeli Romi iz Bijeljine ispričali su mu da su sakupljali zlato, dukate i razne druge dragocjenosti,a zatim to predavali uglednim predstavnicima muslimanske vlasti:

Glavni pregovori su vođeni u Sarajevu, a kao „glavni argument“ je  bio da su Romi Bijeljine islamske veroispovesti i nisu učesnici blio kojih snaga koje se bore protiv nemačkih okupatora i njihovih  pomagača. To je doprinelo da veći broj Roma iz Bijeljine i Janje bude zaštićeno, ali su neki ipak ubijeni na prilazima Jasenovca.

 

Spašeni su Romi uglavnom iz Bijeljine i okoline, a iz ostalih mjesta su masovno odvođeni u Jasenovac i ubijani – maljevima.

Oči u ratu ne služe za gledanje i istraživanje istine, već pretežno za preživljavanje. Usled toga, iste stvari i pojave izgledaju ne samo različito, već i dijametralno suprotno. Istine iz  doba ratova skrivaju i mrtvi i  živi. Prisustvo odsutnih i odsustvo prisutnih, uz bezbroj raznih drugih kojima je istina mrska, doprinose da  neke istine nikad ne ugledaju  svetlost dana – kaže Đurić.

Ratni pobjednici, čiji oslonac sila, lukavstvo i ratna  sreća, odlučuju o mnogo čemu i u miru, pa  i o istini:

–Od poraženih, koji nisu priznati ni u miru ni u ratu, zahteva se da preuzmu krivicu za sve. U najtežoj poziciji su oni koji nisu ni „pobednici“ ni „poraženi“ – a  ta uloga je obično bila namijenjena Romima, pred kojima se i u miru i u ratu svaki smeo pokazati svaki  onakav kakav u istinu jeste, tj. „krvav ispod kože“, a da posle toga ne mora ni da se kaje ni da se stidi (Ivo Andrić, Na Drini ćuprija).  Ili, kazano jezikom italijanskog savremenog filozofa Georgia Agambena, onih koji su  „homo sacera“, tj. oličenje ljudi  „golog života“, čiji su najočigledniji primer Romi, narod bez doma i bez groba. Nepriznati u miru, oni se ne priznaju ni u ratu. Oni, koji su „izbrisani“ ili na margini u mirnodopskom vremenu, potisnuti su u doba rata, u kojem su „topovsko meso“  – i tako se i dogodilo da Romi u Drugom svjetskom ratu budu „štićenici“ nacista.

 

 

 

 

 

 

Egzekucija u Jasenovcu (Foto: Wikipedia)

 

 

 

 

 

Romskim žrtvama manipulišu svi

I danas je u dnevnopolitičke svrhe, pogotovo u regiji, prisutno manipulisanje brojem svih žrtava, pa i Roma. Brojem žrtava manipulišu svi, složit će se Dragoljub Acković:

Možda čak i Romi. Naravno, tu mislim na one koji kažu da su Srbi, Bošnjaci, Makedonci, a ne kažu to što jesu.

U “igri” su sve metode, počev od “Aušvic laži” pa do priključivanja romskih žrtava žrtvama drugih ili prešutkivanja i prepuštanja zaboravu tih žrtava – dodaje Rajko Đurić. Čak navodi i da su poslije raspada Jugoslavije zemni ostaci partizana romskog porijekla iz grobova u pojedinim mjestima u Srbiji uništavani a spomen obilježja skrnavljena. Stevan Đorđević Novak je jedini Rom narodni heroj priznat u bivšoj Jugoslaviji:

A on je bio žrtva ljubomornih partizanskih boraca Istočne Srbije. Hrvatski istoričari su navodili da je tokom Drugog svetskog rata u NDH ubijeno 5 – 6.000 Roma! Milovan Đilas mi je ispričao da su u pojedinim mestima u Sloveniji  bili žrtve čak „partizana“, a u Srbiji  – gde su nacisti uveli odmazdu za jedog ubijenog nemačkog vojnika, sto građana Srbija, za jednog ranjenog pedeset građana Srbije –  odvođeni su na streljanje, pre svega, Romi, što je bio zadatak ljotićevaca i nedićevaca.

Mali je broj Roma koji su istoričari i koji se interesuju za stradanje sopstvenog naroda ili za druge teme koje se odnose na Rome, slažu se naši sagovornici. I taj mali broj, reći će Acković, se na svaki mogući način od strane neroma, izbjegava i nipodaštava. Dr. Dragoljub Acković autor je velikog broja objavljenih knjiga i radova o stradanju Roma. Ali ga rijetko pozivaju na bilo kakav naučni ili stručni skup, osim ako ne ode na vlastitu inicijativu.

Mladi Romi nemaju pojma o tome koliko su njihovi očevi, majke, dedovi, babe, stradali, kaže: Znam i to da je kult sećanja kod tih mladih Roma, gotovo izbrisan. Kod drugih naroda nije tako. Mislim da bi pre svega Romi intelektualci morali da se više angažuju na istraživanju i prezentaciji istine o stradanju Roma u Drugom svjetskom ratu, jer, drugi se neće zbog toga mnogo sekirati.

Svi ti neromski stručnjaci za genocid Roma objavljuju mnoge članke u dnevnim novinama, ali su zato stručnjaci.

S ovim konstatacijama u velikoj mjeri slaže se i Đurić. Istraživanja pokazuju ne samo da se mali broj ljudi bavi ovom temom već da i mladi sve manje znaju o holokaustu. U nekim državama čak 50 posto njih nema nikakva saznanja o holokaustu i žrtvama:

To je već alarmantno stanje! Sistem obrazovanja ima ozbiljne nedostatke kada je reč o holokaustu i miru, ne samo kao temi, već – kako je  insistirao filozof Karl Poper – nastavnom predmetu. Kada bi se i delić od profita za oružje davao za obrazovanje i razvoj svesti o miru, postiglo bi se vrlo mnogo. Još uvek se dodeljuju basnoslovne nagrade izumiteljima novog razornog oružja. A istraživači holokausta i mislioci mira jedva da se pominju! Koju budućnost ima svet u takvim uslovima?

U BiH je, u poređenju sa drugim republikama bivše Jugoslavije, bilo mnogo manje Roma koji su završavali studije i radili u odgovarajućim naučnim institucijama. Prema Đurićevim sjećanjima i istraživanjima, bilo je pojedinaca koji nisu htjeli da se deklarišu kao Romi kad završe fakultet i ostvare naučnu karijeru. Da bi se to postiglo potrebno je odškolovati nove generacije:

Upravo onako kao što se to radilo sa drugim, uključujući intelektualce BiH koji su školovani u Egiptu, Turskoj, Francuskoj…Osim toga, ti ljudi moraju raditi na odgovarajućim institutima, uživati adekvatna priznanja itd.To se izbegava činiti i danas. Naprimer, u većem broju evropskih država studira se romski jezik na postojećim univerzitetima. U BiH toga još nema. Nema ni mnogo drugih stvari, koje postoje u raznim zemljama Evrope. Zašto? Kada se to bude postiglo, biće i sagovornika.

 Romske žrtve kroz istoriju

Romi nisu stradali samo u Drugom svjetskom ratu – Prvi svjetski rat, a i ovaj posljednji, 1992-1995. odnio je mnogo žrtava iz romskog naroda. Naši sagovornici napisali su brojne radove o tome, a Dragoljub Acković osim brojnih radova o toj temi priredio je i izložbe u inostranstvu. U postavci izložbe je više od 150 originalnih dopisnica.  Romi su bili redovni vojnici u svim vojskama i vrlo veliki broj ih je prisilno otjeran u vojsku, a još veći broj ih je poginuo:

Jedna od caka bila je da kada bogat čovjek želi da izbjegne vojsku plati Romu da ide umjesto njega. To nije bilo samo u Srbiji, već u svim zemljama – rekao je jednom prilikom Acković, koji čuva i fotografiju svog djeda, časnika Živojina Ackovića sa Krfa iz 1916. godine.

Autor prve knjige o stradanju u Jasenovcu je Đorđe Miliša (U mučilištu – paklu Jasenovac), izdate u Zagrebu 1945. Neposredan svjedok stradanja Roma u Jasenovcu, podsjeća Rajko Đurić, bio je dr. Nikola Nikić, takođe zatočenik. Rajko Đurić stradanje Roma istražuje još od ’71. Njegova knjiga Povijest Roma: prije i poslije Auschwitza govori o užasu holokausta.

 I danas su Romi, svjedočimo tome svaki dan, diskriminisani i omalovažavani. O njjhovom stradanju se govori malo i samo na određene datume. Naredne generacije moraju raditi na tome. Život je, kaže Đurić, jedan i “od svega vredniji”:Prihvatam princip koji su formulisali Jevreji: onaj koji je spasio jednog Roma, spasio je celi svet. Onaj ko je okrvavio ruke krvlju jednog nevinog Roma, ubio je ceo svet! I to treba istražiti! – poruka je koju treba ozbiljno shvatiti.

preuzeto (portal-udar.net)

20.10.2019.

About admin

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Scroll To Top